Dva su datuma u novijoj povijesti Albanije središnje točke samostalnosti te države. Prvi je 27. studenog 1912., kada je Ismail Qemali, u ime Velike narodne skupštine, u Vlori (Valoni) proglasio neovisnost Albanije od Osmanskog Carstva, što će koji dan kasnije potvrditi i priznati i sudionici Londonske konferencije. Uskoro će izbiti Veliki rat, nakon koga će Albanija biti okupirana od snaga Saveznika, Francuske i Italije, a novi okupatorski okovi bit će zbačeni na svealbanskom Kongresu u tada malom gradu Lušnju (albanski Lushnjë), na središnjem zapadu zemlje, održanom 0d 21. do 31. siječnja 1920. Tada je odlučeno da državnom prijestolnicom postane Tirana.

Kuća Lušnjanina Kasa Fuge, u kojoj je održan Kongres, još je od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je pretvorena u muzej, hodočastilište albanskih domoljuba. Korona ju je, kao i mnogo što drugo, zaključala već od kapije, do koje vodi širok, popločan i od zgrada prazan bulevar. U dvorištu dvije biste: Sulejman Delvina tada je izabran za premijera, a helvetijski šejh Ibrahim Karbunara, tadašnji lušnjanski muftija bistu je zaslužio kao jedan od potpisnika Deklaracije o neovisnosti iz Vlore i glavni inicijator Kongresa u Lušnju. I dok je Delvina umro u „navakat“, 1933., Karbunara je, iako pristaša i pomagač albanskog partizanskog pokreta, 1947. godine od Hodžinog režima, zajedno sa sinom Hysenom, osuđen na smrt i pogubljen. Na dnu bulevara postavljen je 1995., na 95. godišnjicu Kongresa – nisu imali strpljenja čekati da se napuni stotinu godina – spomenik u obliku dvoglavog orla koji kao da pleše. Takvo je službeno obrazloženje, mada mene – ne ulazim u umjetničku vrijednost – više podsjeća na džinovsku pokladnu masku.

Lušnje je, prema prilično neuvjerljivoj legendi, koju povjesničar uglavnom ne prihvaćaju kao utemeljenu, osnovala neka Salušes, po jednoj verziji udovica, po drugoj kći, a po trećoj ropkinja bezimenog turskog paše. Stvarno je naselje nastalo na obližnjim brdima, na jednom su nađeni i tragovi ranokršćanske bazilike, pa je vremenom „spuzalo“ u ravnicu. Prvi put se, od imenom Lusme, spominje u osmanskom dokumentu iz 1431. godine, kada je selo imalo 15 kuća sa točno 100 stanovniku. Godine 1970. gradić je odvojen od grada Berata i tad se znatnije počela razvijati gradska infrastruktura.

M.J. | Bljesak.info / Vaçe Zela

Gradom se proteže široka avenija, uz nju veliki gradski park, a u produžetku zgrade lokalne uprave, kao i sjedišta kulturnih, obrazovnih, umjetničkih, sportskih i drugih institucija. Poznata pjevačica Vaçe Zela (1939. - 2014.) „pozajmila“ je ime kinu i umjetničkom centru. Rođena u Lušnju, otprilike je albanska inačica Tereze Kesovije ili Meri Cetinić, samo što je, za razliku od njih, već sedam godina pokojna. Ovjekovječena je kipom ispred umjetničkog centra: s gitarom, u pomalo demode sandalama, sva u žaru srčane izvedbe nekog od njenih šlagera.

Nogometni stadion, pak, nosi ime „Abdurrahman Rozi Haxhiu“ (Hadžiu). Igrao je za ovdašnji NK „Traktori“, potom za „Besu“ iz Kavaje i, napokon, za „Partizani“ iz Tirane. Godinu dana proveo je i u „Dinamu“ iz Leipziga, a za reprezentaciju je nastupio svega četiri puta; sakupio bi mnogo više nastupa, ali je njegovu reprezentativnu karijeru zapečatilo anonimno pismo s tvrdnjama o, za Hodžino doba, „nečistoj“ obiteljskoj „biografiji“, mada je njegov otac Bajram bio jedan od organizatora Kongresa pa ću u gradu naići i na njegovu bistu. U jednoj utakmici za „Partizani“, 1958., doživio je tešku ozljedu glave, uslijed čega je mjesec dana bio u komi. Kasnije se uspješno bavio i trenerskim poslom. Ono Rozi u imenu mu je ustvari nadimak: kad je bio dijete, neka ga je talijanska časna sestra vidjela i uzviknula „Bello come una rosa!" („Lijepo kao ruža!“). Tako je postao Rozi, odnosno Ruža. Usred žuto-zelene tribine stoji njegov portret, a u klupskom muzeju njegova bista.

Vaçe Zela i umjetnički centar nalaze se blizu zgrade Općine, kod koje stoji glavno obilježje grada, socijalistički spomenik „Naša zemlja“. Kao i drugdje u Albaniji, socijalistički spomenici su ostavljeni uspravno ako je procijenjeno da imaju umjetničku vrijednost, dok su oni u kojih su komunistička obilježja prevladavala, a takvih je bilo najviše, plus stotine bisti Envera Hodže, pretvoreni u prah. Kipar Perikli Çuli svoje je djelo, tri figure s nacionalnim, ali prije svega radničkim obilježjima, uz klasje, sunce i slične simbole na postamentu, tek ukrasio petokrakom; bez toga vjerojatno nikad ne bi ni bilo postavljeno. Na rub platoa zaboden je i jednostavan Spomenik neovisnosti, s naglašenim 27. XI. 1912. i imenima, ako sam dobro shvatio, lušnjanskih izaslanika skupa u Vlori.

M.J. | Bljesak.info / Naša zemlja

Grad je inače, kao malo koji, pun „neozbiljnih“ dječjih figura iz crtića i, uz druge „ozbiljne“ spomenike, bisti mjesnih i drugih albanskih velikana kojima uz ime stoji samo jedna riječ, patriot. „Neozbiljni“ su uglavnom oko dječjeg igrališta i velikog, stalnog luna-parka, ali pravi, na postamentima. Pošto „u glavi“ nikad nisam odmakao dalje od dječjeg uzrasta, srdačno se pozdravljam najprije s Pajom Patkom, potom i sa Zekoslavom Mrkvom, a onda trčim u zaštitničko Supermenovo naručje.

A biste… Na trenutke mi izgleda da su ih dobili svi sudionici skupova u Vlori i Lušnjeu. Nebi Sefa stavio je svoj potpis u Vlori, a Besim Nuri i Llazar Bozo u Lušnjeu. Ima, međutim, i drugih. Taullah Sinani (1869.-1943.) je, recimo, pobjegao iz turske vojske u Jemenu pa se uključio u borbe protiv dojučerašnjih kolega, a za albanstvo. Rrahman Uruçi bio je slavni partizanski komandant iz Drugog svjetskog rata; preživio i rat i Hodžu, i očito, čim se, evo, našao na postamentu, uspio ostati čista obraza. Loni Dhamo je 1944., u 22 godini, poginuo u partizanima pa oko njega sigurno nije bilo dvojbe. Zato je, blizu zgrade policije, „zaradio“ više od biste, svijetli spomenik s licem u reljefu.

M.J. | Bljesak.info / Zaigrani

Listu spomenika koji su znatno manji od „Moje Zemlje“, a znatno veći od bisti – na stranu Paja Patak, Zekoslav i Supermen – predvode, barem po dopadljivosti, dva postavljena blizu umjetničkog centra, a oba prikazuju albanski folklor. Ne čudi kad se zna podatak da je prvi nacionalni festival folklora održan upravo u Lušnjeu, 1971. godine. Dvojica u narodnoj nošnji, jedan drugom stavili ruku na rame, dolame im lepršaju u vječnom pokretu. Malo dalje se četiri djevojke drže za ruke, ali tako da su dvije okrenute unutar kruga, a druge dvije vani. Ne znam gotovo ništa o albanskom folkloru osim onog općepoznatog, da sjever Albanije više voli ratne teme, pogotovo okršaje protiv Turaka, a jug, kao i drugdje, podoknice i slatkaste šlagere. Nije loša ni fontana sa žednom kravom, volom, bivolom, šta li je; uglavnom je na leđa životinje zasjeo dječak, bit će pastir, u pozi kao da kaže: Eto, pij do mile volje.

Dodati spomeničkom „opusu“ dva metra visoko LOVE možda je grjehota, a smeće rasuto pored kontejnera, u gradu punom spomenika i parkova, sigurno je grjehota, ali tako je, kako je, svijest o čistoći javnih površina u Albaniji u prosjeku i nije na nekoj posebnoj razini.

Naravno da bilježim i crkve, katoličku, noviju, svetih Petra i Pavla; jedan na lijevom, drugi na desnom boku lađe. Opslužuju je salezijanci, a uz crkvu imaju i samostan. Pravoslavna crkva je, za razliku od katoličke, koja je na čistini, usred prilično gustog naselja u prijašnjem gradskom središtu. Zaklonjena pa je nije lako uslikati, ali jest petoetažni zvonik. Pravoslavci su u Lušnjeu i okolnom području većina pa u gradu imaju i svoju kliniku. Lako ju je prepoznati po nekoliko metara visokoj slici Isusa, iz koga izbijaju sunčane zrake na fasadi zgrade. Džamiju ne vidjeh, mada je ima na popisu bogomolja, bit će da je skrivena negdje između kuća.

Ima po okolnim selima bogomolja od sve tri ovdje živuće vjere, ali ih jedna nadmašuje taman kad bi se nanizale zajedno, ne, naravno, po veličini nego po povijesnom značaju. Oni koji iole poznaju ovaj odmah će pogoditi da je riječ o manastiru Ardenica, kojih osam kilometara od grada. Do Ardenice ne nailazim ni na što zanimljivo osim zatvorenog restorana što sasvim nalikuje kakvoj srednjovjekovnoj utvrdi.

M.J. | Bljesak.info / Manastir Ardenica

Od Lušnjea je na tu stranu pukla ravnica, kraja joj se ne vidi. Po sredini joj se načičkala brdašca, a najveće iz zraka vjerojatno nalikuje pupku na naboranom staračkom stomaku. Ako postoje one nekakve energije o kojima godinama već zbore ljudi koji smatraju da znanost nije objasnila mnogo što na dunjaluku, onda bi zagovornici takvih teorija svakako trebali doći u Ardenicu – imali bi argument više.

Auto se mora ostaviti par stotina metara ispod manastira, a na kapiji manastirskog kompleksa dočekuju me vidno istaknute naljepnice o zabrani snimanja. Hm… Lako bih da je koji drugi manastir, ali je ovaj poseban: ovdje se 26. travnja 1451. vjenčao otac albanske nacije Gjergj Kastrioti, dobro poznati Skenderbeg.

Predaja priča da je temelje manastira dao postaviti bizantski car Andronik II. Paleolog, i to u znak zahvalnosti za pobjedu nad Anžuvincima u nedalekom Beratu. Vjeruje se da je crkva Svetog Trojstva sazidana na temeljima starijeg hrama, vjerojatno grčkog i vjerojatno posvećenog Artemidi, iz čijeg imena „smjeliji“ povjesničari, makar i ne djeluje previše uvjerljivo, izvlače i ime mjesta Ardenica.

Manastirski kompleks poprilično je – okružuju ga visoki zidovi i kula iznad ulaza – nalik utvrdi, a nije isključeno da u nekim razdobljima doista i nije bilo tako. Ispod zidina grobovi samostanskih otaca, poznatih i davno zaboravljenih.

Crkvenjak je neki nagodan čovo koji, iako danas ima i društvo, pomno prati – a „okićen“ sam foto-aparatima – moje poglede usmjerene ka ikonama, ali upućene nebu: Bože, da mi je barem koji put škljocnuti! Pet minuta tako igramo utakmicu, Makedonci bi rekli natprevar, a na kraju mi pokazuje da, unatoč zabrani – slobodno koji put okinem; bez blica, ali i to je nešto.

Crkvu bi poštenije bilo zvati kapelom, odnosno paraklisom: 7,5 x 3,7 metara, to su joj dimenzije. Zidovi od sedre, sedreni je i lúk iznad ulaza, kod jednog od prozora keramički bareljef. Čudo je koliko su fresaka na ovako mali prostor sredinom 18. stoljeća natiskali legendarni Konstantin i Atanas Zograf, a opet nijedna nije premala. Novi Zavjet, sveci u prirodnoj veličini, sveta liturgija, prizori iz Gospina života, uključujući Isusovo rođenje i sve ostalo, uskrsavanje Lazara, Posljednja večera, molitva na Maslinskoj gori, Juda i njegov izdajnički poljubac… Među svecima je i jedan domaći, Jan Kukuzeli (1280.-1360.), skladatelj, pjevač i reformator pravoslavne glazbe.

M.J. | Bljesak.info / Ovdje se vjenčao Skenderbeg

Iako, evo, lunjam Albanijom, a pomalo, laički, deveram i poviješću, ličnost Skenderbega mi je, što se njime više bavim, sve manje jasna. Zna se da je odveden u Istanbul i tamo primio islam. I pobunio se protiv dojučerašnjih gospodara pa je u svoje vrijeme bio najveći i najuspješniji borac protiv Turaka, a Albanija, barem dobrim dijelom, za njegova života postala neosvojeni otok usred svemoćnog Osmanskog carstva. Kako se sad odjednom vjenčava u crkvi, je li se vratio kršćanstvu? Stotinu pitanja imam. Uglavnom je Gjergj ovdje, na kamenim podnim pločama na kojima stojim, stavio prsten na prstenjak 23-godišnje Andronike Arianiti, kasnije poznatije pod imenom Donka Kastriot, kćerkom prethodnog vođe protuosmanske pobune. Zanimljivo, Donkina sestra se malo kasnije udala za srpskog vladara Stefana Brankovića, a Srpska pravoslavna crkva štuje je kao sveticu. A još: Gjergjov i Donkin sin jedinac Gion oženio se Irenom, kćerkom srpskog despota Lazara Brankovića. Jedan za jedan.

Inače su oko manastira vidljive zasad od povjesničara neistražene i nedefinirane zidine. Zna se da je ovuda, možda kilometar od manastira, prolazila antička cesta Via Egnatia. Bog zna šta će se sve naći kad arheolozi začeprkaju oko manastira. Ja, evo, razmišljam i zamišljam…